Mediteran Marketing

Piramidalna štednja ili piramidalna šema je dugotrajno neodrživ poslovni model koji se temelji na zaradi novca kroz uključivanje novih članova u šemu, bez stvarnog pružanja usluga ili prodaje proizvoda, investiranja i slično. Poznati su primjeri od kojih se prije svega ističe Ponzijeva šema, gdje su štediše u Americi (tokom 20tih godina 20. stoljeća) kojima je obećana velika zarada prevareni od strane talijanskog prevaranta Charlesa Ponzija (Carlo Ponzi) po kome je ova šema dobila ime ali on nije njen idejni tvorac, korijeni sežu do 1857. godine pa čak i dublje u prošlost. Jedan od primjera su svakako piramidalne prevare u SR Jugoslaviji tj. Srbiji početkom devedesetih kada su osnovane štedionice Jugoskandic i Dafiment banka, koje su u jednom periodu obećavale kamate na dinarske štedne uloge od čak 150-160% na mjesečnom nivou! Kamate na deviznu štednju iznosile su u ovim štedionicama od 10-15% na mjesečnom nivou! Piramidalna štednja se zasniva na obećanju visokih kamata, a stari ulagači se isplaćuju novcem novih štediša, bez stvarnih ulaganja gdje bi se novac „oplodio“ te na taj način zadovoljio ugovorni odnos. Budući da piramidalne štedionice u Srbiji nisu imale ulaganja osim u trgovinu naftom ili ulaganja u izgradnju stambenih kompleksa u nekim dalekim zemljama kako su sami izjavljivali, a čak su reklamirani na državnoj televiziji, ljudi su jednostavno vjerovali televiziji iznad svega. Gazda Jezda ili Jezdimir Vasiljević vlasnik Jugoskandika se sam pojavljivao u tim reklamama i obećavao štedišama abnormalno visoke kamate, te su građani odlučili svoj ušteđeni novac, često zarađen u inostranstvu u iznosima i preko 100.000 DEM  povjeriti Gazda Jezdi jer on je znao kako da oni ne rade ništa a zarade još više. Zvučalo je nadrealno i bajkovito, sve što je trebalo je odnijeti novac u štedionicu ili Dafiment banku, potpisati ugovor i uživati dok je zemlja trpila posljedice sankcija, što bi u praksi izgledalo ovako: ako uložite 10.000 dinara već sljedeći mjesec imate 25.000 dinara za tri mjeseca 75.000…. Pa kad je tako i kada je vaš kolega uložio,vaš komšija što da se samo oni bogate kad možete i vi, pa ako se nije imalo novca prodavalo se zlato, automobil, traktor, kamion i onda lagano hladovina, a novac „raste“ i nakon isteka ugovora vi ste bogataš, pa čak i milioner (devizni, ne dinarski). Ljudi su čekali u redovima da oroče svoj novac!  Jugosknadik je osnovan 1990. godine, a propao je 08.03.1993. godine kada njegov osnivač koji je prevario 55.000 štediša za 215.000.000 njemačkih maraka bježi iz zemlje. Dok je Dafiment banka ( u vlasništvu nekadašnje službenice računovostva koja je ranije osuđivana za pronevjeru) Dafine Milanović osnovana 09.10.1991. godine, a nelikvidnost je proglasila 01.05.1993. godine sa ukupnim dugom od 450.000.000 DEM prema 163.025 štediša!! Tada su pred zatvorenim poslovnicama štedionica bili dugi redovi prevarenih štediša, a dobar dio njih nikada nije dočekao pravdu, za njih nastaju još teže i crnje godine koje dolaze, mnogi umiru u teškom siromaštvu iako su recimo ranijih godina solidno pa čak i luksuzno živjeli. Zanimljivo je da je državni i politički vrh gledao blagonaklono na pojavu ovih piramidalnih štedionica (tvrdi se da je sam Slobodan Milošević stajao iza projekta Dafiment banka). Nakon okončanja sudskog procesa država Srbija je dijelom isplatila štediše a neki još uvijek čekaju svoju pravdu. Danas kamata na oročenu (deviznu) štednju u Srbiji ne prelazi 3% !

E.N.

Svijet se mijenja u svakom smislu, a to mi ovih dana potvrdi vijest da se u Americi zatvara jedna velika kompanija tj. prodajni lanac simboličnog naziva „The 99 cents only“ koji je otvoren 1982. godine, a trenutno broji mrežu od 371 prodajnog objekta u kojem radi 14.000 ljudi. Ideja o trgovini u kojoj sve košta dolar, tj. manje od dolara je genijalna i pod nekadašnjom tržišnom klimom doživjela je svoj uspon i ogroman uspjeh. U ovim radnjama možete pronaći robu široke potrošnje, voće, povrće, sredstva za čišćenje, hranu za kućne ljubimce, kozmetiku i alkoholna pića, koja se tu uglavnom prodavala za 99 centi po komadu, ili u određenoj  gramaži, litraži i tome slično. Sve je počelo kada je Dave Gold 1982. godine naslijedio porodičnu trgovinu te je prilikom snižavanja cijena i rasprodaje određenih roba sira ili vina primijetio da bi sve brzo rasprodao ako bi stavio cijenu 99 centi, a ako bi stavio cijenu od 98 centi ili 1,2 dolara to nije uspijevalo, te je otkrio da je broj 99 magični broj i 13. augusta 1982. godine otvara prvi prodajni objekat 99 Cents Only Store u LA, on je to nazvao sretni petak jer je 13.08. baš i bio petak, a objekat je otvoren u 13 sati, gdje je prvih 13 kupaca moglo kupiti televizor za 99 centi! Ta prodaja televizora po 99 centi bila je stalna praksa ovog trgovačkog lanca prilikom otvorenja svakog novog objekta. To je izvrstan marketinški trik koji je privlačio hiljade kupaca, a nije rijetka stvar bila da su ljudi kampovali pred objektima čekajući otvorenje kako bi  imali priliku kupiti televizor za 99 centi, to čak nisu bili loši televizori već proizvodi poznatih marki. Objekti ove kompanije imali su radno vrijeme od 9-9! I kroz svoje reklamne kampanje uvijek su potencirali na broju 99, naglašavali su i to da rade „9 dana u sedmici“, te su svojim kupcima koji su imali 99 godina odavali određeno priznanje i proglašavali ih  počasnim kupcima. Eh sad se postavlja pitanje kako sav asortiman može biti po 99 centi, budući da se lanac sa svojom prodajnom filozofijom širio, samim tim su se proizvođači prilagođavali tome da proizvedu pakovanje-dozu proizvoda koja bi bila isplativa tako da je trgovački lanac „Samo 99 centi“ može prodavati krajnjem kupcu po toj cijeni. Tokom dugog niza godina ideja je mogla opstati i u takvim radnjama samo se mogla naći roba koja je kao što rekoh po komadu ili pakovanju koštala upravo 99 centi, jer je svjetska ekonomija to omogućavala, firma izlazi na berzu 1996. godine,  ali prvi problemi su nastali 2007. godine prouzrokovani globalnom ekonomskom krizom, kada uprava odlučuje povećati cijene za 1%, tj. od tada sve košta 99,99 centi, tada u promet ulaze i artikli koji su koštali čak i više 1,99 ; 2,99 USD i slično, dok je većina artikala zadržala cijenu od 99,99 centi, što je temelj poslovne filozofije kompanije koja to čak baštini u svom nazivu. Godine 2012. ova kompanija je prodata za 1,6 milijardi dolara korporaciji  Ares Management i CPP Investment Board, a porodica Gold kompaniju konačno napušta 2013. godine, a njen osnivač Dave Gold umire 22.04.2013. godine, a jedan od naslova kaže : „Čovjek koji je osnovao trgovinu za 99 centi umro kao milijarder“. Zanimljivo je i to da je 2007. godine tada najskuplje prodata fotografija nastala upravo u radnji 99 cents only a prodata je za 3.300.000 USD, autor je bio Andreas Gurski!   No nova tržišna kretanja definitivno će slomiti ovu ideju, jer se više ništa ne može kupiti (proizvesti) za dolar! Baš kao i kod nas više ništa nema za 1KM, za taj da kažemo jedinični iznos valute, pa samim tim poražavajuća ekonomska situacija mijenja sliku svijeta. Ovo me podsjeti na poslijeratne godine u BIH kada su postojale određene radnje u našim gradovima koje su nudile probu po 2 ili 3 marke ( tada još  njemačke a kasnije i konvertibilne marke), sjećam sve velikih natpisa SVE PO 3 KM, a nudilo se tamo sve i svašta: igračke, bokali, svetiljke, stoljnjaci, krpe, jastuci… ali nažalost kupci nisu bili oduševljeni dok takav koncept nije dugo opstao. Također u Srbiji je postojala ponuda sve za 99 dinara, ali kao što znate mi nismo Amerika pa vrlo često neki uspješni tržišni recepti kod nas dožive krah npr. McDonalds u Tuzli.  Četvrtog aprila ove godine kompanija „99 cents only“ objavila je da će uskoro zatvoriti sve objekte, a već petog aprila otpočela je likvidacijska rasprodaja , osmog aprila proglasila je bankrot, a planira se da će početkom juna sve biti rasprodano i svim od  14.000 uposlenika će do tada biti okončan radni odnos. Kao razlozoge gašenja kompanija navodi:

– veliki uticaj pandemije Covid-19 virusa

– promjenu navika potrošača, 

–inflaciju,

– sve češće krađe

U Americi postoji još jedna vrlo slična kompanija naziva Dollar Tree –Family Dollar koja je također najavila svoje zatvaranje.

Svaki dan sretnem nekoga ko mi se žali na poskupljenje svega i svačega, pa i ja se žalim po inerciji nadajući se da će to čim prije stati i da će se vratiti na neki razuman nivo iz prethodnih godina.

E.N.

Vožnja u Fići je posebna draž i mogu slobodno reći čarolija, zato me obuzela neopisiva radost kada sam odlučio da subotu (20.11.2021. godine) iskoristim za snimanje moje TV emisije, ali i ovog YouTube priloga. Plašio sam se magle i kiše, odlučio sam da krenem put Posavine, što kasnije kako bi se razišla magla, koja je inače pratila jutra prethodnih dana, ali nekim čudom poput poklona zasjalo je predivno sunce,  jutro se pretvorilo u radost koju su upotpunjavale ptice svojim pjevom.  Fiću sam za putovanje pripremio noć ranije, kada sam do kasno ostao mijenjajući slijalicu koja je crkla, i naravno glancajući unutrašnjost i karoseriju da bi to sve ljepše izgledalo na snimcima, ili ako ćemo po pravdi, Fićo je to i zaslužio.

Subotnje jutro nagovijestilo je da će mi tog novembarskog dana trebati sunčane naočale. Ponio sam sve što mi je trebalo, okrenuo sam ključ i Fićo je upalio, zagrijavanje u mjestu par minuta pa lagan pokret ka magistralnom putu, nakon par stotina metara mi se ugasio, jer je spala ručica sauga, ali nakon toga opet je upalio i radio bez greške. Dok odmičemo lagano ka Šićkom trudim se da ga što više testiram, jer ako mi nešto otkaže bolje je da otkaže tu, moj prijatelj Valter je obećao tog dana biti u pripravnosti ako mi nešto otkaže dolazi sa labudicom po mene, tako da sam u neku ruku s te strane imao dozu sigurnosti. Nemam o čemu brinuti. Fićo je radio bez greške i što smo dalje odmicali više sam imao povjerenja u njega. Prva stanica bila nam je u Čanićima gdje ću posjetiti turbe Šejh Hasan Efendije, za svako turbe vezana je legenda pa tako i za ovo, razbojnici su opkolili svatove te su željeli pogubiti mladu i mladoženju, ali iz svatova je istupio Šejh Hasan i ponudio da pogube njega umjesto njih, te je tako i bilo, a na mjestu na kojem je mrtav pao ljudi sagradiše turbe, koje danas pohode svi oni koji traže spas i vjeruju u čuda.  Vidjeh dosta poklona za turbedara pred vratima turbeta, i ja ubacih nešto novca, te sa Fićom krenuh do naredne stanice, a to je Orlova klisura kod Srebrenika. Tjesnac je to uz rijeku Tinju, koji fascinira ljepotom, a posebno je privlačna pećina visoko u stijeni. Idealno mjesto da fotografišem svog najboljeg druga Fiću.

Idemo dalje, dolazimo u Srebrenik, a vrlo brzo nakon par kilometara prolazimo kroz tunel Ormanica, koji po mom  iskustvu uvijek sa one druge strane donese jače ili slabije sunce, jaču kišu ili snijeg, ovoga puta sunce je bilo jače. Zaustavljam se nešto iznad u mjestu Hrgovi Donji koji pripadaju Gradačcu i tu na rubu Posavine odmaram i udišem radost koju poklanja plodna ravnica. Tu pored puta drvene su šupe već decenijama u kojima vrijedni poljoprivrednici prodaju svoje proizvode. Često sam kupovao tu, ali danas su sve zatvorene, jer je sezona odavno prošla.

Nakon kratkog odmora, samo radi snimanja scena, a ne radi pregrijavanja ili kvarova ovog 60 godina starog automobila sa kontra vratima, nastavljam dalje preko Cerika i Dubrava što je administrarivno već Brčko distrikt, te vrlo brzo skrećem za Bosansku Bijelu, gdje me čeka miran drum kojim mi je uvijek prijatno voziti, i već vidim svoj prvi cilj  kulu Osman-paše Gradaščevića koja pomalo liči na svjetionik, a Posavina na more uzorano. Kamena kula sagrađena je krajem 18. i početkom 19. stoljeća, ima 6 spratova, od kojih 3 obrambena sa puškarnicama i tri stambena, nakndano je uz nju sagrađen konak i avlija koju su opasivali debeli bedemi, a bila su tu i dva bunara, i razni prateći objekti. Kula je visoka 23 metra, a obnovljena je 2018. godine, te imam razloga da se popnem na čardak ove kule, gdje su veliki prozori i zaista se čovjek na tom čardaku nadmoćno osjeća. Gledam sa te visine i padine Majevice i širinu Posavine, pa me oboje zadivljuje i opija, i rado bih ovdje ostao par dana. Posebno me fascinirala jedna niša u zidu pored velikog kamina za koju sam ustanovio da je kupatilo, tako da paši, a ni pašinici nije bilo hladno kada se kupaju, jer je taj maleni prostor grijala upravo vatra iz kamina. Baš u toj prostoriji svoj politički razlaz 1831. godine, imala su braća Gradaščevići Osman-paša i Husein-kapetan, prvi je želio prihvatiti nametnute reforme okupatorske vlasti, ali Husein je želio autonomiju Bosne i Hercegovine u okviru Osmanskog carstva, te se od tad njihovi putevi razilaze. Silazim i kratko se zadržavam u zapuštenoj avliji, telefonom me zove moj prijatelj Valter koji je na radnoj akciji na stadionu Tušanj, kažem mu da mnogo propušta time što danas nije uz mene, a onda nastavljam dalje put Dubrava i Arizona pijace kako bih tu po povoljnijoj cijeni dosuo goriva u maleni rezervoar. Radnik na benzinskoj ne skriva oduševljenje Fićom, i slijedi obavezno pitanje, da li je na prodaju.

Nakon dosipanja goriva Fiću okrećem u pravcu Gradačca, pa opet slijede Hrgovi Donji, Ormanica, Kerep, Donji Lukavac, a onda i raskrsnica na kojoj idem pravo pred kulu Husein-kapetana Gradaščevića,  Zmaj od Bosne sagradio je prelijepu džamiju ispod bedema te kule 1826. godine, zovemo je Husejnija, te sahat kulu visine 22m, 1824. godine, koja sad oronula i pomalo nakrivljena stoji, okolo su kapi-kule, a centralni dio zauzima Bijela kula sagrađena 1824. godine, najmlađi je objekat te vrste u BIH. 

Šetam i sve bilježim kamerom, što ću prikazati tokom decembra u emisiji Emirove priče na Izvornoj TV, a Fićo odmara parkiran ispred kule koja je visoka 18 metara, i naravno plijeni pažnju svih posjetilaca, posebice vratima koja se kako neko reče otvaraju „naopako“,  čini mi se da niko nije prošao a da se nije fotkao uz Fiću,  on baš obožava da je u centru pažnje.

Pojeo sam tu svoj ručak, popio pravu bosansku kahvu baš na čardaku Bijele kule, odakle sam uživao u pogledu. A zimski dan odmiče, pa ja krećem nazad, ali kratko svraćam do kuće u kojoj se rodio Husein-kapetan 1802. godine, a ista se nalazi u Sviračkoj mahali podno Kule, baš u blizini Sviračke džamije koja je sagrađena 1799. godine. Bijela kula ostat će vječno simbol Gradačca i magnet turistima iz svih dijelova svijeta. Poput one u Bosanskog Bijeloj bit će spomenik na davna feudala vremena i način života ondašnjih bogataša.

Brzo se vraćam kući, ali ipak svraćam do Srebrenika gdje sam obradovao jednog dječaka vožnjom u Fići koju će dugo pamtiti. Dok se spušta mrak, Fićo i ja zajedno planiramo nova putovanja, maštamo o lokacijama koje nas čekaju, a budući da nam se bliži zima, možda ćemo morati čekati proljeće da ostvarimo svoje snove. No, ipak imamo lijepo sjećanje na dan kada smo išli u pohode Gradaščevićima koji odavno ne žive u kulama koje prkosne i prelijepe stoje, pa spajaju nebo i zemlju, a uz koje se barem Fićo savršeno uklapa. Uspješno je odvezao 140-150 kilometara, idući po asfaltu, makadamu i kaldrmi, penjući se uz blage uspone i jureći 100 km/h posavskim pravcima, bez problema, bez kvara, a samo mu je 60 godina.

 Svima preporuka da prije svega pogledate novi nastavak avanture Fićom po Bosni. Te da odredite jedan dan u kome ćete posjetiti kule Gradačevića koje su na rubu Posavine.

Emir Nišić

Fićom po obali Modraca

Nedjelja je nekome dan za odmor, a meni uvijek za avanturu. Zapravo, u zadnje vrijeme nema pravila, avantura je sve što mi se dešava. Nakon poplava koje su zahvatile naš kraj i stresnog dana koji mi je poplava priredila, krećem u Turiju jer sam obećao prijatelju Muhamedu Mahmutoviću da ću mu baš u nedjelju dotjerati Fiću jer je isti neophodan za snimanje jedne scene u njegovom filmu „Svjedoci prošlog vremena“. Lokacija: Turija. Čim sam čuo za to odredište odlučio sam da ću ići kroz najljepše predjele našeg kraja.
Krenuti na put automobilom starim 60 godina pa taman to bila kratka relacija zasigurno je prava pravcata avantura. Od svih automobila najviše volim voziti upravo Fiću. Ne znam jesam li zaljubljen u to maleno limeno „čudo“ ili on samo meni predstavlja nešto toliko značajno, nešto što drugi ne vide. Znam da me i voljeno biće pogleda s nekom dozom čuđenja kada sav sretan vozim ovog mališana sa kontra otvaranjem vrata. Ljudi poput mene, ljudi poput Valtera u svojoj glavi imaju nešto drugo, neopisiv je osjećaj voziti klasični automobil, te posebice s njim osvajati sve dalje i ljepše destinacije. Ovakve automobile već odavno ne vozi sirotinja, već samo ljudi koji imaju (puno) novca, budući da su cijene oldtimera u stalnom porastu. Iako je tako, svaka pojava ovog Fiće na cesti, donese barem tri ponude za prodaju. Svijet o pogledu znatiželjnika na ovog Fiću promijeni se u momentu kada im kažem njegovu novčanu vrijednost, nakon čega zasigurno u njihovim očima postane drugačiji i dosta veći…
Kao što ni svi ljudi nisu isti, tako ni sve Fiće nisu iste! Ovaj je najdragocjeniji i najposebniji, ne zato što je moj „najbolji drug“, već što je toliko star, perfektno restauriran u Valterovoj radionici i zaista unikatan jer je od svih najsličniji „originalu“ Fiatu 600D čiji znak i nosi, a u pitanju je zapravo Zastava 600D proizvedena davne 1961. godine, iako ima toliko godina, Valter i ja ga ne planiramo još dugo poslati u penziju. Nedjeljom se ne ustaje rano bez razloga. Moj današnji razlog je putovanje Živinice – Turija (Lukavac) , i snimanje filma gdje će Fićo odigrati važnu ulogu. Prije startovanja provjeravam gorivo na jedan meni svojstven način, uglavnom se u ovaj stari tip rezervoara (kockastog oblika od 27 litara zapremine) stavlja jedna metalna šipka gdje ćete vrlo prostom metodom ustanoviti kolika je razina goriva. Baš danas nigdje ne mogu da pronađem tu šipku, pa provjeravam to kuckanjem i naravno otvaranjem zatvarača na rezervoaru što pokazuje da imam dovoljnu količinu goriva za oko 120km. Nakon toga provjeravam ulje u motoru, što je također bilo na optimumu. Zadnju vožnju imali smo 24. oktobra ove godine, i red je da ga probudim jer nas čeka zanimljivo putovanje. Dajem kontakt, povlačim saug, ali nisam vidio da se on nekim čudom odmah vratio, te mi prvo paljenje ne uspjeva, pogledam preko desnog ramena i vidim da saug nije povučen, kako to da mi se desi? Onda ga držim rukom i startujem i Fićo se oglasio , ali ručica sauga opet spada i on bi da se ugasi. E nećeš! Improvizujem nešto, jer tako to uvijek mora, sreća što postoje tako jednostavni automobili gdje nešto možete otkloniti brzo i lako. Zagrijavam motor i lagano krećem kroz Živinice, preko nabujale Oskove stižem u Barice gdje me čekaju prve kišne kapljice. Tu mahnem mom radnom kolegi Senaidu, koji sa velikom pažnjom prati sve moje avanture, osmijeh dragog prijatelja dovoljan je za sretan put.
Nižu se mjesta koja su idilična, prepuna bosanskog šarma i onda kada je kiša i slaba magla, prolazim kroz Suhu i ubrzo sam u Šerićima gdje prolazim kroz Bučik tačno onako kako sam u jednoj mojoj priči opisao dolazak prvog Fiće u ova sela, kojeg je 40 godina nakon njegove pojave kupio upravo Valter te ga restaurirao i onda prodao da bi novi projekat bio upravo ovaj u kojem se sada zaista bezbrižno vozim.
Nedugo zatim svojm nakrivljenom munarom po kojoj su obrisi starine dočekuje me stara džamija koju su 1926. godine sagradili Talijani, a oni ništa ne rade tek tako, sve jednostavno mora biti lijepo, zato je i Fiat 600D prelijep i još uvijek simpatičan i lijep. Kroz ogoljene grane drveća već polako proviruje jezero Modrac, a ono po čemu je Fićo čuven je odlično grijanje, te mi je toplo u kabini po čijim staklima svoje priče ispisuje novembarska kiša sa kojom se bore maleni brisači koje povremeno uključim. Krivina po krivina i već sam u Priluku gdje se održava pijaca na kojoj je malo kupaca, ali prodavci su itekako primijetili dolazak bijelog Fiće, i svi ga primijete i vrlo često reaguju. Zaustavljam se pored ograde drvene džamije koja datira iz 1735. godine. Nekada se u nju na molitvu dolazilo konjima, a dugo vremena u vrijeme džume bilo je oko džamije najviše Fića. Priluk je otprilike na sredini začaranog svijeta od Barica do Babica. Tu provjeravam svjetla, jer su dosta jaka, pa mi vozači s kojim se mimoilazim obavezno blicaju misleći da koristim dugo umjesto oborenog svjetla. Jednostavno ova svjetla su dosta jača od svjetala na modernim automobilima koje svakodnevno vozim(o). Dajem gas idem dalje prema Poljicu koje je prepuno tragova koji svjedoče o steljetnom bivstvovanju derviša u ovom kraju. Stižem u centar Poljica i tu obavezno ide fotkanje.
Kiša je sve jača, ali to nam ne smeta, krstarimo dalje uz zvuk koji je barem meni savršena muzika, odustvo radio-aparata mi uopće ne smeta, udobno mi je u Fići starom 60 godina. Ubrzo sam u Mosorovcu i skrećem za Turiju u kojoj uzgred nikad ranije nisam bio, ali se odlično snalazim u prostoru pa brzo pronalazim lokaciju gdje me čeka filmska ekipa. Gostoprimstvo na nivou, malo sjedim uz „smederevac“ a malo izađem vani pa brišem kapljice kiše sa Fiće koji čeka da uđe u kadar u sceni u kojoj glavni glumci dolaze upravo Fićom roditeljima na Bajram. Snimanje je teklo po planu, pa nisam dugo čekao. Obzirom da se radi o dragulju koji je specifičan za vožnju u sceni sam ja bio „kaskader“ koji je mijenjao glavnog glumca, a nakon toga mu prepustio mjesto u nastavku snimanja.
Muhamed i njegova ekipa su zadovoljni snimljenim materijalom, a i ja sam svojom malom kamerom zabilježio ovu moju kratku avanturu od 60-tak kilometara koje je odvezao Fićo, pa vjerujem da će se nekome ista učiniti zanimljivom. Nakon snimanja krećem natrag, dok Fićo budi sjećanja, i dok me vrlo često prolaznici fotkaju, uz obavezno mahanje i osmijeh. Koliko smo samo u ovom kišnom danu izmamili osmijeha… U povratku opet odmaram kod džamije u Priluku, i vrlo kratko na Bučiku, a obavezna stanica bila mi je stara Puzića kuća u Baricama, gdje se Fićo savršeno uklopio u tu arhaičnu sliku. Lagano ga vraćam u garažu da odspava do neke nove vožnje, do neke nove avanture. Nadam se da će biti još lijepih dana tokom zime, te da nećemo čekati proljeće da uživamo u osvajanju drumova…
Do tada pogledajte drugi nastavak serijala Fićom po Bosni koji sam snimio upravo prilikom ovog putovanja do Turije i nazad.